samostalna izložba ''Studeni''

galerija Doma kulture "Matija Antun Relković", Nova Gradiška

19. 11. – 09.12.2024

Studeni

Slikarstvo Lene Kramarić oduvijek je bilo izrazito intimističko i analitičko, mogli bismo reći i sklono samoanalizi određenih emotivnih stanja, životnih iskustava i trenutaka koji su je u jednom periodu zaokupljali. Gotovo poput slikarskog dnevnika, umjetnica će i kroz naslove djela ukazivati kako joj je prenošenje osobnih stanja i psihoemotivnih procesa u sliku ključno za stvaranje i razumijevanje njezinog slikarstva.

Pred nama se nižu prizori i scene u kojima se Lena referira na osnaživanje ženske samosvijesti, na trenutke u danu razapete između majčinstva i procesa slikanja, na nužno vraćanje samoj sebi i svojim tihim trenucima u jednom danu, ali i na potrebu da se kroz druge u svojoj okolini pronađe podrška. Ta nježna feminilna dimenzija njezinih radova upravo je ono što nas privlači, izazivajući u promatraču empatiju. Kroz većinu njezinih ciklusa slika jasno je naglašena želja da istovremeno bude kompletna majka, ali da radi toga njezino slikarstvo – koje je također drugi dominantni dio njezine ličnosti – ne bude zakinuto. Ona zapravo hrabro progovara o tomu što muči mnogo umjetnica i ne želi postati žrtvom izbora, ili, još gore, odustati od sebe kroz umjetničko stvaranje. U tim je motivima brutalno iskrena, a opet iznimno nježna jer kako sama kaže „sanja u slikama“, koje kasnije prenosi u dvije dimenzije slikarske podloge.

Prepoznajemo njezinu krhkost i povremenu bespomoćnost, stanja kad bismo najradije legle na pod i tako ostale satima… s cigaretom i dobrom glazbom, malo čokolade i čašom vina ili piva, bez da nas itko prekida… ali tu su djeca i/li kućni ljubimci koji nas dižu s poda iz tog stanja blaženstva već nakon par minuta. Pa zatim, ti čarobni trenuci rijetkog sna kad možemo spavati nekoliko sati u komadu i u potpunoj tišini… Upravo me u toj točki trenutačno osvojilo Lenino slikarstvo: njezina totalna iskrenost bez uljepšavanja svakodnevnih fragmenata života, koji nas ne štede pa onda zauzvrat i mi moramo postati ratnice, majke-vučice i autentične snažne žene. Druga opcija nije prihvatljiva ako tako strastveno poput Lene volimo život.

Želim istaknuti kako je njezino slikarstvo slojevito, što se u elementima likovne forme može prepoznati po više planova na slici, poput nizanja koprena, odnosno, kadrova u kadru koji upotpunjavaju fabulu. Crtež i slikarski potez, veće slobodne površine boje jednako su važni za njezino slikarstvo, koje jednako tako ne bježi od grafizama i patterna. Odabir kolorističke palete jasno je povezan s trenutnim raspoloženjem i unutrašnjim stanjem, procesima koje u jednom danu asimilira i pokušava kanalizirati.

Na tragu slikarskog dnevnika, Lena recentne radove posvećuje mjesecu studenom, naglašavajući naša stanja povlačenja u sebe, kada se i sve u prirodi oko nas utišava, smiruje, priprema za stanje hibernacije i pauze. Metaforika i simbolika tih stanja više je nego jasna, a opet – tako je nježno prikazana u slikama, poput prizora iz neke slikovnice ili suvremene ženske bajke.

Iva Körbler