Studeni

Slikarstvo Lene Kramarić oduvijek je bilo izrazito intimističko i analitičko, mogli bismo reći i sklono samoanalizi određenih emotivnih stanja, životnih iskustava i trenutaka koji su je u jednom periodu zaokupljali. Gotovo poput slikarskog dnevnika, umjetnica će i kroz naslove djela ukazivati kako joj je prenošenje osobnih stanja i psihoemotivnih procesa u sliku ključno za stvaranje i razumijevanje njezinog slikarstva.

Pred nama se nižu prizori i scene u kojima se Lena referira na osnaživanje ženske samosvijesti, na trenutke u danu razapete između majčinstva i procesa slikanja, na nužno vraćanje samoj sebi i svojim tihim trenucima u jednom danu, ali i na potrebu da se kroz druge u svojoj okolini pronađe podrška. Ta nježna feminilna dimenzija njezinih radova upravo je ono što nas privlači, izazivajući u promatraču empatiju. Kroz većinu njezinih ciklusa slika jasno je naglašena želja da istovremeno bude kompletna majka, ali da radi toga njezino slikarstvo – koje je također drugi dominantni dio njezine ličnosti – ne bude zakinuto. Ona zapravo hrabro progovara o tomu što muči mnogo umjetnica i ne želi postati žrtvom izbora, ili, još gore, odustati od sebe kroz umjetničko stvaranje. U tim je motivima brutalno iskrena, a opet iznimno nježna jer kako sama kaže „sanja u slikama“, koje kasnije prenosi u dvije dimenzije slikarske podloge.

Prepoznajemo njezinu krhkost i povremenu bespomoćnost, stanja kad bismo najradije legle na pod i tako ostale satima… s cigaretom i dobrom glazbom, malo čokolade i čašom vina ili piva, bez da nas itko prekida… ali tu su djeca i/li kućni ljubimci koji nas dižu s poda iz tog stanja blaženstva već nakon par minuta. Pa zatim, ti čarobni trenuci rijetkog sna kad možemo spavati nekoliko sati u komadu i u potpunoj tišini… Upravo me u toj točki trenutačno osvojilo Lenino slikarstvo: njezina totalna iskrenost bez uljepšavanja svakodnevnih fragmenata života, koji nas ne štede pa onda zauzvrat i mi moramo postati ratnice, majke-vučice i autentične snažne žene. Druga opcija nije prihvatljiva ako tako strastveno poput Lene volimo život.

Želim istaknuti kako je njezino slikarstvo slojevito, što se u elementima likovne forme može prepoznati po više planova na slici, poput nizanja koprena, odnosno, kadrova u kadru koji upotpunjavaju fabulu. Crtež i slikarski potez, veće slobodne površine boje jednako su važni za njezino slikarstvo, koje jednako tako ne bježi od grafizama i patterna. Odabir kolorističke palete jasno je povezan s trenutnim raspoloženjem i unutrašnjim stanjem, procesima koje u jednom danu asimilira i pokušava kanalizirati.

Na tragu slikarskog dnevnika, Lena recentne radove posvećuje mjesecu studenom, naglašavajući naša stanja povlačenja u sebe, kada se i sve u prirodi oko nas utišava, smiruje, priprema za stanje hibernacije i pauze. Metaforika i simbolika tih stanja više je nego jasna, a opet – tako je nježno prikazana u slikama, poput prizora iz neke slikovnice ili suvremene ženske bajke.

Iva Körbler

Samostalna izložba ''Studeni''

Galerija Doma kulture "Matija Antun Relković", Nova Gradiška

19. 11. – 09.12.2024

*

Nastojanja

Nastojanje ima nekako u sebi i „nastati“ i „stajanje“ – ne pitajte me kako ni zašto. Svi mi nekada moramo i nastojati i nastati i stajati i…..ne biti banalni. Teško je to. Žestina kojom nas život nastoji nagnati na stajanje je zapravo jedan od oblika nastajanja. Nastati kao roditelj/roditeljica sigurno je u kategoriji težih nastajanja, a još težih stajanja. I ostajanja. Nije uopće čudo da je roditeljstvo toliko idealizirano i glorificirano, bez obzira radi li se o pravome osjećaju ili samo o stvorenoj slici; pa tomu je tako jer je ono zapravo tako teško. I tako lako. Najnoviji ciklus slika Lene Kramarić pokazuje nam upravo to: sve je to lako i teško u isti mah. Gledatelju vjerojatno izgleda da njezine slike nastaju lako. Ali poznavajući njezin kreativni postupak i životne okolnosti odgovor vjerojatno ide u drugome smjeru.

Svojim gotovo standardnim izražajnim sredstvima i likovima iz svoga dobro nam poznatoga likovnoga „repertoara“ ona nam kazuje da je matrescencija (proces postajanja/bivanja majkom) zapravo ne samo dugotrajan, već i trajan proces koji je obilježava do krajnjih granica duha i tijela. Tijelo bi htjelo, ali ne može (nema kada, nema gdje, nema snage), a duh bi htio i može i zna, ali ipak je „usidren“ nemogućnošću tijela. Jedan od ciklusa („Practice“) pokazuje kako je ta vježba svakodnevna. Pravi trening, priprema za nastup. Ali nastup u kojemu možda pred publikom (užom ili širom) nećete biti u najboljem izdanju. Ali ćete biti.

Ženski likovi naslikani jakim bojama, kolažirani, iscrtani, katkad i preslikani. Ima i pokušaja redukcije; možda je to radi ograničenih mogućnosti stvaranja ? Formati mali, ali i pokoji veliki (na njih smo se gotovo navikli!). A upravo su ti veći preslikani. To je preslikavanje starijih radova, čini se, znakovito. Za novi život nastao roditeljstvom potrebno je nešto izgubiti. Dobitak je zajamčen, no jednako kao i strah od tog dobitka. Stariji radovi koji su tako postali „nositelji“ onih novijih nisu samo izraz nemogućnosti da se krene posve ispočetka (a zašto i bismo?), nego i dokaz da je spomenuto nastajanje uvijek nadogradnja. Za svakodnevan život katkad vrijeme i prostor treba uštipnuti, a katkad iščupati, no za kreativan umjetnički život svako je nastojanje zapravo čupanje iz sebe, iz svojih strahova, umorâ, briga, rasporeda, preispitivanja, voljenja. Ukomponiranje u tuđe rasporede, ma koliko ti tuđi bili nama bliski i dragi. Biti umjetnica koja se pita i onda preispituje, i onda pokušava slikati - i istodobno biti sve što želi i treba biti - sigurno nije jednostavno. Izlazak iz intime, kreativne i intuitivne intime i to u svim njezinim pojavnostima, bar nama koji to gledamo kao publika ne čini se lako. A opet jest.

Ivan Viđen

Samostalna izložba ''Nastojanja''

Galerija Sebastian, Dubrovnik

14.12.2024 - 02.01.2025