Dokidanje okvira

Zamrznuti trenutci filma kojem je netko isključio ton porazbacani su na stolu na kojem umjetnica pokušava stvoriti priču. Naviknut na društveno uvjetovan racionalistički način razmišljanja promatrač odmah teži za uspostavljanjem linearnosti mjesta i prostora, no rješenje mu neprestano izmiče iz ruku jer umjetnica upravo stvara vlastiti prostor i vrijeme koji ne preuzima dane jedinice mjerenja. Negirajući i istovremeno obuhvaćajući ove dvije varijable Lena Kramarić uspostavlja vlastiti svijet imaginacije u kojem se pravila nalažu slobodnim potezima kista, kolažiranjem, paranjem platna, dodavanjem novih elemenata slici, neprestanim izmjenama diskursa i smjera priče. Krenuvši od crteža kao zadane strukture, autorica uspijeva izmaknuti vlastitim zadanim konturama crteža i zadati nove putanje imaginacije.

Na tim putanjama likovi žena kroje svoju sudbinu u mreži stvaranja i nestajanja, energija Erosa i Tanatosa, otvorenih želja i potiskivanih nagona od strane društva, umjetničke slobode i uklapanja u već ponuđene okvire ponašanja. U prvi plan izlazi nesvjesno koje se vizualno prikazuje preklapanjem različitih uzoraka i motiva koji izazivaju efekt začudnosti nesvjesnog poput motiva konja, Djeda Božićnjaka ili grotesknih maski. To je svijet nesvjesnih snova, želja, vlastitog propitivanja, odlazaka i dolazaka, nesputanog plesa i neprikrivenog izražavanja emocija.

Barijere su u ovim brzim i spontanim radovima ukinute te Kramarić, i sama navodeći da često slika više radova istovremeno, ispituje brzinu prenošenja neizgovorenih osjećaja i misli na platno, prije početka procesa automatizirane autocenzure i vlastitog filtriranog racionalnog razmišljanja. Ovdje se dokidaju početne projekcije i predodžbe koji bivaju zamijenjene potrebom za slojevitošću, destrukcijom zamišljene slike i njenom neprestanom nadogradnjom. Za Lenu je Kramarić karakteristično smještanje ove nesputane nagonske ženske priče u autoreferencijalni okvir. Interpretacija vlastite sredine u kojoj propituje ženski položaj i očekivanja žene povlači pitanja senzibilne prirode prikazanih likova i njihovih centrifuga osjećaja.

Na platnu se ukida temporalnost, agregatno stanje sadašnjosti i uvodi se nova dimenzija vremena u kojoj emocije preuzimaju primat. Osjećaj usamljenosti, razočaranja, skrivenog poniranja u sebe, ali i razigranosti i opuštanja stvaraju se u vakuumu, prostoru iza pozornice, u svlačionici gdje nas zrcalo ogoljava i prisiljava na odricanje od laži. Tu se odvija lacanovska zrcalna faza stvaranja jastva ili sebstva pri čemu osoba razvija svijest o odvojenosti sebe od drugih. Dok je u teoriji objektnih odnosa ova situacija primjenjiva na dijete koje se u 3. godini identificira sa slikom izvan sebe koju promatra, isti se odnos gradi na platnima Lene Kramarić koja promatrača ogoljava i poziva na samoidentifikaciju. Upravo u tom procesu nesvjesno isplivava na površinu i promatrača rada odvodi u svijet prekinutih vremenskih odrednica i dozvoljene umjetničke slobode gdje naše vlastite zadane konture i okviri bivaju poništeni i uvijek iznova ispisani.

Jelena Tamindžija