Ogoljavanja

Jedna novost iz kategorije vijesti iz svijeta postavila je živote u neizvjesno stanje čekanja u redu, s dodijeljenim brojem nepoznatoga šaltera i pokvarenim ekranom. Neizbježan osjećaj klaustrofobije i popratne anksioznosti uvukao se u pore osakaćenog društvenog života tjerajući ljude da svoju stvarnost prestanu kriti iza površnih razgovora, neispijenih napitaka i ogole svoje zaboravljene nade, htijenja i mogućnosti.

Izlazeći iz nametnutog ritma, čovjek otkriva zbunjujuću istovremenu zabranu kretanja i slobodu upravljanja vlastitim vremenom. Ta neočekivana i neizmjerna sloboda otkriva pak drugu stranu medalje: možemo li živjeti bez uputstava i nametnutih obrazaca rada i ponašanja, možemo li imati vlastite želje bez nametnutih konzumerističkih okvira i neprestanih redefinicija pojma uživanja, možemo li iskoračiti izvan gužve i utabanati ponešto drukčiji put?

Naizmjenično prikazivanje mnoštva figura u slikama Lene Kramarić gdje se njihova jukstapozicija neprestano poigrava s našom percepcijom prostora unutar slike, pojačava osjećaj traganja za novim formama življenja i novim načinima viđenja stvarnosti.

Nagurana lica, isprepleteni ljudski udovi, izmjenjivanje uzoraka tkanine stvaraju jedan prividni kaos na slici, metež unutar kojeg slikarica nastoji uhvatiti trenutak čežnje u izdvojenom detalju.

Naglašeni detalj ruke simbolično se proteže kroz sva platna Kramarić obuhvaćajući sve životne metafore u grčevitom stisku ruku i potrebi za taktilnošću kao jednom od prvih osjetila pomoću kojega ljudsko biće otkriva svijet. Ruka kao personifikacija života otkriva životnu priču višestruko ispisivanu na pergameni gdje fizionomija oblika i rana pokazuje težački život čije se plodne godine čitaju na ruci poput godova na stablu. Ruka kao opsesija vizualne umjetnosti i kinematografije njemačkog ekspresionizma ponovno prihvaća svoju ulogu nositelja radnje i diktiranja ritma čitanja djela. Isprepletene ruke na radovima Kramarić otkrivaju zajedničku sudbinu likova čije ruke otkrivaju njihov životni put i trenutnu strepnju u proturječnoj situaciji nametnutih distanci i potrebi za dodirom i izmjenjivanjem osjećaja.

Nagla prekinutost i zabrana ustaljenih i već podsvjesno automatiziranih gesti učinila je od ljudi strance prema vlastitom tijelu vođene ovog puta naredbama i preporukama, poput novih uputa družini u kazališnoj predstavi koja nije više sigurna koji kazališni komad izvode. Nedostatak okolne publike ljude je natjerao da više pažnje usmjere na sebe, na razumijevanje vlastitih zatomljenih potreba i okoline koja nam predlaže, nameće i naknadno nesvjesno usvaja nove navike.

Upravo zbijenost likova na slici protkanih tuđim zauzimanjem vlastitog prostora govori nam o osjećaju skučenosti naših misli u modernom društvu u kojoj su naše misli uvijek već izgovorene rečenice, naši pokreti tek oponašanje gesta koje smo nesvjesno preuzeli, naš smijeh već uvjetovan kulturnom kontekstu definicije komičnoga.

Tek naznačeni drugi svjetovi u kutu pretočenih slika nagovještavaju jedan novi svijet, Leibnizov najbolji od svih svjetova, ali ovaj put on odlazi u svijet mašte. Nasuprot natisnutim figurama, otkriva se svijet nepreglednih prostora iznenadne i paradoksalne božićne čarolije, izmišljenih karaktera i životinja sa sposobnošću govora. Teret uskog prostora na ovaj je način prenesen simbolično u predio nesvjesnoga, trenutaka koji se podsvjesno upisuju u temelje našeg identiteta, u naš grčevit stisak ruke, u naše emotivno stanje naslanjanja našeg tijela na drugo u bioenergetskom traganju izmjene potrebnih impulsa.

Težnja pripadanju koja je inherentna ljudskoj psihi poriv je za uskomešanu kompoziciju prikazanih figura, češće naglašenih ženskih karakteristika, na čijim se licima osjeća neizvjesnost. Iako asketski oblikovana lica bez naglašenih fizionomskih odrednica, njihovo raspoloženje čita se iz položaja glave i gesti ruku koji su glavne marionete prikazanog antivodvilja. Na izmaku snaga zbog stalnih nedoumica i preispitivanja u glavi, one tek posežu za gestom ruke kao točkom razumijevanja i suosjećanja, potrebnim kontaktom koji služi kao kanal filtriranja bujice osjećaja i neutralizira stalni pritisak akumuliranih tjeskobnih misli.

Na platnu Kramarić radi dedukciju ovih akumuliranih emocija, pružajući promatraču priliku da katarzično ponovno proživi vlastito iskustvo boli, osjećaj klaustrofobije i potrebe za empatijom nudeći mu ruku pomoći. Tjeskobno stanje istiskuje se detaljima ljudskog dodira, nenadanim izljevima kolorita i neočekivanim porivima u imaginarne kozmose koji nagovještavaju paralelne svjetove našeg integriteta.

Svi ovi fragmenti objedinjeni na jednom mjestu determinirani granicom platna pružaju jednu dublju psihološku sliku ljudskog identiteta. Taj se naizgled monolitni i hermetičan identitet ogoljuje i prikazuje sve svoje slojeve ističući svoj bijeg od jednoznačnosti i potrebu za višedimenzionalnim shvaćanjem te ga kao takvog, uspješno rastočenog, čitamo s popratnim terapeutskim učinkom kao i knjigu, riječ po riječ. Kao i Lenin rad, liniju po liniju.

JELENA TAMINDŽIJA