Recentno pandemijsko vrijeme kao da je tematski podvuklo likovne preokupacije Lene Kramarić. U trenutnoj prenapregnutoj globalnoj psihozi, propituju se granice pojedinačnih i društvenih sloboda. Svakodnevna suočavanja sa osobnim nelagodama, subjektivnim stresovima, tjeskobama i samoćama izrastaju u teme u kojima Lena Kramarić potvrđuje svoju kreativnu samosvijest. Kroz likovnu kao i društvenu izolaciju, prigrlila je svakodnevne priče o majčinstvu, osobnim zahvalama, vrijednostima i iskustvima, strahovima o budućnosti, turizmu i egzistenciji, emotivnoj stagnaciji, otuđenosti i otporu, rastu i razvoju, odnosima i vezama.

Njezini bezidentitetski likovi kreiraju priče grozničavog, neizvjesnog trenutka koji se prenosi iz ciklusa u ciklus, iz prizora u prizor. Artikulacija njihovih lica i tijela sugerira kompozicijsku nedovršenost što navodi na segmentiranost u likovnom pripovijedanju. Lena Kramarić tako iznosi slike unutrašnjih emotivnih doživljaja te ih smješta u kaotičnu okolinu univerzalnih tema unutarnjih i vanjskih sloboda. Stvara na papiru, platnu i dasci, kombiniranom tehnikom najčešće kolažirajući više prizora u jedan. Višestrukost perspektivnih očišta pokreće dinamike likovnih rješenja u kojima ocrtava priče opetovanog tijeka i trajanja. U toj stalnosti sadržano je duševno stanje likova koji nastaju i nestaju u vlastitim fizionomskim distorzijama. U figurativnom prikazu unosi ekspresionističke karakteristike ugođaja nerijetko birajući simboliku energičnih boja.

Težnjom ka dekorativnosti, odnosno raznim uzorcima poput kompozicijskih matrica kao da objedinjuje pojedine priče i njihovu narativnu zaigranost. Pojednostavljenost i stiliziranost izraza naizgled prikiriva uznemirujuće psihološke intenzitete autoričine likovne stvarnosti. Time, na površinu izvlači osjetilnost između crteža i slikarstva, ilustrativnosti i slojevitosti. Razlaže i ogoljuje idilične priče s naslovnica magazina i rutiniziranih svakodnevica. Pastelna ljeta Lene Kramarić razotkrivaju tako ljudsku narav kroz prožimanja stvarnosti i sjećanja, doživljaja i predviđanja. Reduciranim likovnim sredstvima postiže linearnost i stiliziranost forme, dok ponegdje artificijelnim pozama tijela potencira egzistencijalnu slomljenost i izgubljenost. Odnosima toplo-hladno, relativizira unutarnja i vanjska stanja bilo da se radi o plivanju u moru, sunčanju na plaži, dječjim igrama, ženskim snagama, međugeneracijskim pričama, osobnim povlačenjima ili pak osnovnoj potrebi za dodirom i zagrljajem.

Pitanje stvaranja u normalnoj i pandemijskoj stvarnosti provlači kroz godišnja doba vlastite inspiracije uvijek iznova tragajući za novim likovnim zahtjevima i ostvarenjima. U tom slikovitom mističnom realitetu hvata sadržajnu poetičnost gdje se sigurno pronalazi. Baš kao da svijet vidi i stvara iznova.

MARIJANA PAULA FERENČIĆ