Nesputanost reakcije

Selidbe nikad nisu samo fizičkog karaktera. Selidbama mijenjamo svoja okruženja, ali i svoje dugoročne snove, skrivene želje, ustreptale nade kojih se onako naivno i praznovjerno bojimo izreći naglas, očekivanja da će okolni prostor promijeniti i nas same i ljude kojima smo okruženi slijedeći modernističku logiku arhitekture Le Corbusiera. No paketi u kojima polagano odlažemo fizičke predmete u koje smo pokušavali unijeti dio sebe nikad ne daju naslutiti radi li se o skrivenim vratima u neku bolju i bližu budućnost ili se pak prešućuje još jedna Pandorina kutija koju ne želimo otvoriti dolaskom na novo mjesto.

Kroz radove i život umjetnice Lene Kramarić motiv kutija neprestano se provlači kroz njezinu narativnu nit, gdje prostor ispunjen neotvorenim kutijama metaforično autoricu odvodi u svijet njezinih stalnih čekanja, očekivanja i straha od ponovnog pakiranja i raspakiranja. Konstanta seljenja uvjetovala su neprekidna i intenzivna prepakiravanja predmeta pri čemu istovremeno uvijek novi, ali izgledom uvijek stari i prepoznatljivi obrisi kutija, autorici predstavljaju svojevrsnu kočnicu, nasilnu pauzu u njenom stvaralačkom skučenom prostoru koji joj nalaže dimenzije djela, kretanje kroz prostor, nemogućnost odmicanja od rada i promatranja djela s potrebne distance.

Zbijenost vanjskog fizičkog prostora prenosi se i u unutarnji umjetnički prostor gdje pretežito ženski likovi isprepliću svoje životne planove na kolodvoru osjećaja bez voznog reda i konduktera. U nagužvanom prostoru koji nosi određenu težinu i strku nepovezanih riječi i izgubljenih dijaloga suprostavljaju se ulomci bestežinskog stanja, onog ponovnog svijeta snova i nada koji se izmiču spremanju u kutije. U prostoru Sponze koja je među nizom svojih brojnih funkcija bila primarno okrenuta ka trgovini, carinjenju robe i sastanku trgovaca, izloženi radovi vuku paralelu sa samim prostorom u kojemu se osjeti nasljedstvo šušura, cjenkanja, nagurivanja, trgovačkog pregovaranja.

No ipak, prostor Sponze, kao i sami radovi Lene Kramarić, vođeni su nekom višom logikom, od samog natpisa u Sponzi koji naglasak stavlja na poštenje trgova i čestito mjerenje robe uz nadzor samog Boga do skrivenih natpisa autorice koja slikama uvijek pridaje glavnu misao vodilju. U radovima Kramarić pokretačka snaga također je okretanje božanskom, prvenstveno osjećaju jedne unutarnje zahvalnosti i poniznosti prema čak i običnim stvarima koje su joj omogućene. Ruke kao ikonološki simbol zahvalnosti prisutne su u svakom radu autorice koji podjednako predstavljaju i jednu fragilnost, ranjivost ženskih „nevinijih od mojih“ ruku, ali i zbroj individualnih snaga koji rezultiraju ujedinjenim zajedništvom.

Zbroj individualnih karakteristika obrisa koji rezultiraju novim metafizičkim stanjem nije vidljiv isključivo u oblikovanju figura, već je dodatno naglašen širokom i ekspresivnom paletom boja koje poništavaju granice obrisa i razvodnjavaju priče o čvrstim obrisima. Buntovnički prelazeći preko kontura prikazanih likova, kolorit u radovima Lene Kramarić predstavlja drugu stranu medalje, prostor neograničene slobode i mašte koja se ne podvrgava zadanim obrisima, već stvara vlastiti pejzaž ispresijecan instinktima, dubokim emocijama i natruhama ženske intuicije.

Upravo ovaj lirični kolorizam ukazuje na fragilnost oblika i zadanih smjerova života koji u Leninim radovima lako isparavaju u ono ponovno bestežinsko stanje. Kao opreku laganim kvaziakvarelnim namazima bojama, postavljaju se brojni uzorci koje autorica aplicira u svojim djelima uspješno izbjegavajući njihovu puku dekorativnu narav. Uzorci koji podsjećaju na tapete starinskih kuća naših predaka u ulje na platno unose jednu sugestivnu intimu interijera u kojima se odvijaju priče koje skrivamo izvan granica našeg privatnog teritorija. Uzorci preuzimaju obrazac ponašanja boja ne mareći za granice ocrtanih likova zanemarujući njihovu sugestivnost i uvjetovanost. Udarac je to logici zadatosti, determiniranosti, statičnosti i proglašavanje prostora slobode, slojevitosti, hibridnosti i potajne žudnje za neodređenošću.

Kutije i obrisi u kojima zajednica nastoji sputati ljudski potrebu za ispoljavanjem kreativne neobuzdane energije autorica svjesno opovrgava koristeći se likovnim sredstvima kolorističke borbe protiv zatvorenih kategorija. Na platnu u kojima je kompozicija preplavljena različitim smjernicama, zasićena planovima koji su međusobno u borbi za osvajanjem uvijek novih praznih prostora na slici događa se fuzija jezgri atoma u kojima se oslobađa neograničena stvaralačka energija. Ta je emotivna eksplozija izražena u svakom idućem Leninom radu koji u izložbi stvaraju lančanu reakciju izazivajući u promatraču njegovo vlastito oslobođenje od osobnih zadanih granica. Raskid s barijerama omogućuje otvaranje perceptivnih kanala ka prostoru u koji nam se prije činilo nemoguće kročiti i na čiji nam put autorica svjesno ukazuje. Put je to koji ostavlja prtljage prošlosti i vlastitih Pandorinih nedaća zatvorene u kutiji, a aktivira nove smjerove naše vlastite percepcije neograničene konturama nametnutih ili pak fiktivnih ograničenja.

Jelena Tamindžija Donnart